Posjet Hrvatima u Gradišću

Još je gotovo prije pet desetljeća Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću za tisak priredilo „Zbirku najobljubljenijih hrvatskih narodnih pjesmic iz Gradišća i stare domovine“.
Tu smo zbirku dobili na poklon od dvojezične Osnovne škole iz Uzlopa (njemački Oslip).
Pjesmarica počinje rodoljubnom himnom gradišćanskih Hrvata – „Hrvat mi je otac“:

Hrvat mi je otac
i Hrvatica mati,
a ja sam njeva krv
i vijerni sin Hrvat.
/: Za moj hrvatski rod
ću živit, ću umrit!
Zakriknut ću: hurra!
da čuje cijeli svit! :/


I upravo u duhu te pjesme dočekali su nas, učitelje, suradnike i učenike Hrvatske dopunske škole iz Salzburga, domaćini u Uzlopu. Doista smo se osjećali kao da tamo i pripadamo:

„Koliko smo, to smo, nek mali roj i broj, Hurra, Hrvati smo! Hurra k svojem svoj!“

Srdačno su nas primili ravnateljica škole gospođa Ljuba Palatin-Wild i njezine pomoćnice iz Hrvatskoga kulturnoga društva. Naši su se domaćini pobrinuli za okrjepu i dobro
raspoloženje, a najmlađi učenici izveli su prigodnu recitaciju uz simpatičnu koreografiju.
Uzlop je općina u austrijskoj saveznoj pokrajini Gradišće, administrativno pripada kotaru Okolica Željezna (njemački Eisenstadt – Umgebung), a većinsko stanovništvo čine gradišćanski Hrvati. Od ravnateljice smo doznali s kojim se radostima i poteškoćama susreću u radu s djecom. Gospođa Palatin, dugoje i strpljivo odgovarala na pitanja koja su postavljali naši učitelji, naši učenici i njihovi roditelji.





Škola u Uzlopu bila je, dakle, naša prva adresa na jednodnevom putovanju u Gradišće (Burgenland).
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine i procjenama u Austriji živi oko 120.000 Hrvata od kojih šezdesetak tisuća posjeduje hrvatsko državljanstvo. Od tog broja, oko 30.000 su gradišćanski Hrvati dok su ostali Hrvati useljenici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine od kojih veliki broj posjeduje austrijsko državljanstvo.
U XVI. stoljeću u Austriju bježeći od Turaka dolazi prvi veliki doseljenički val Hrvata. Hrvati pristigli iz Bosne, Like i Slavonije naseljavaju granično područje između Austrije, Mađarske i Slovačke koje danas čini upravo širi prostor austrijske savezna pokrajine Gradišće.
O povijesti Gradišćanaca na putu do odredišta referirao je učitelj Ivica.



Podrobnije o gradišćanskohrvatskom jeziku napisano je mnogo knjiga, a našim čitateljima prenosimo na tu temu najosnovije sa stranica Wikipedije: „Unatoč moru velikih i uređenih jezika koji ih okružuju Gradišćanski Hrvati očuvali su hrvatski jezik i njegove narodne govore iz svih hrvatskih krajeva sa kojih potječu. Gradišćanskohrvatski mikro jezik isto kao i opće hrvatski standardni jezik objedinjuje gradišćanskohrvatske čakavske, štokavske i kajkavske govore, za razliku od općehrvatskoga standardnog jezika koji se temelji na najrasprostranjenijoj hrvatskoj štokavštini, gradišćanskohrvatskom književnom mikro jeziku temelj je hrvatska čakavština zbog najrasprostranjenosti ovoga hrvatskoga narječja u Gradišću. Zanimljivo je kako su sva tri hrvatska narječja u Gradišću znatnije ujednačenija o onih u domovini i to prvenstveno poradi toga što ih nije razdvajala višestoljetna vladavina različitih carstava. Po porijeklu dijalekti su većinom srednječakavski (s kajkavskim oazama), južni čakavski i zapadnoštokavskom ikavicom (koja se radi arhaizama zna i izdvajati u poseban, vlahijski dijalekt). Zakonom o narodnostima iz 1863. koji je u Ugarskoj osiguravao nemađarima uporabu materinskog jezika omogućio je da se hrvatski jezik rabi u školama i crkvi kao i razvoj hrvatskog narodnog pokreta u 19. stoljeću. Mate Meršić Miloradić 1910. pokreće i novine 'Naše novine', a oko njega okupljaju se i preporoditelji. Raspadom Austro-Ugarske (1918.) područje naseljavanja Gradišćanaca pripast će poglavito Austriji koja ukida dvojezične škole (hrvatske su imale 6 razreda) i postupno se uvodi njemački jezik kao službeni. Godine 1976. Austrija ograničava i upotrebu hrvatskog jezika u javnom životu, da bi 1987. bio dijelom ukinut, i uveden kao službeni u 6 od 7 gradišćanskih kotara. Godine 2003. je izdana Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika.“

Gradišćanski Hrvati među sobom se razlikuju po imenu i dijalektu. Govorise se, stoga, o skupinama imenom: Štoji, Vlahi, Dolinci, Haci i Poljanci.

Jedan je dan premalo vremena za razgled cijeloga Gradišća, tako da smo odlučili zadržati
se samo među Poljancima. Poljanci su skupina koja živi u krajevima istočno od grada Mattersburga, zapadno od Nežiderskog jezera (njem. Neusiedler See), a južnije od Željeznog (Eisenstadt), gradišćanskoga glavnog grada.

Sljedeća postaja bilo je selo Klimpuh (njem. Klingenbach), gdje smo kod obitelji hrvatske Wlaschits ručali, a potom smo nastavili naše malo studijsko putovanje do Cogrštofa (Zagersdorf).
Svugdje su na lijepo ugostili, a posebice se trudio duhoviti, poznati vinar i vinogradar Mate Klikovits. U njegovom rodnome Gogrštofu razgledali smo nalazišta kod pet Brežuljkastih grobova (Hügelgräber), a ona svjedoče da je tamo vinova loza 2700 godina stara kultura. U podrumu vinarije „Mate“ kušali smo vrsna vina i sokove, a zatim nam je ljubazni i šaljivi Mate pokazao znamenitosti u Eisenstadtu.




>> Galerija <<

dzd, ožujak 2015.

online by Davor Bešlić © 2017 Hrvatska krovna udruga Salzburg
Mirabellplatz 5, A-5020 Salzburg